Piše: Aleksandra Petrović Matić 

Zavrti točkove bicikla
Onom ulicom što ide uz jesenji vjetar
U njoj pada lišće drugačije
I zlatnim miluje tvoje rame
Koje mi se, eto, izmaklo. Za malo.

Umorni od ljubavi
Šašavi starci pored kanala
Što jedan grad na dvije pole presjeca
Šutnjom s obale bacaju nježna sjećanja u etar
Bar ti mi šapni, da je ptica Dodo ponovo oživjela
I zamahnula zakržljalim krilom
Povrh vala koji nam je zaledio dodir
I požuri, dok kiša nije doživjela sunovrat 
Niz moje obraze 
Ne igraj se takvom vodenom silom

Ako ti prestaneš slikati lutke u izlogu
Kako ću viriti u ovo dijete
Ako ćutiš kako ću znati 
Žive li zelene police
I da li još na njima spavaju knjige 
Za ovakve lude posjetioce

Zanjiši onu ljuljašku na krovu 
Praznu i sjetnu na kraju dana
I raskopaj to skrovište od opeke 
U koje si sakrio srce
Ljubav nije geto
Nedaj da pišem dnevnike
I da me 
Kad za tobom umrem
Zovu Ana 

APM

Leave a comment